U središtu

U jednom upravnom sporu odlučuje se o zakonitosti jednog upravnog akta

07.07.2015 Povezani konačni upravni akti ne mogu biti osporavani jednom tužbom, niti više upravnih sporova pokrenutih radi ocjene zakonitosti različitih upravnih akata (iako povezanih) može biti spojeno u jedan spor.

U praksi prvostupanjskoga upravnog spora prema modelu koji se primjenjuje od 1. siječnja 2012. pojavilo se pitanje može li jednom tužbom biti obuhvaćeno osporavanje zakonitosti više pojedinačnih odluka (upravnih akata/rješenja)? Postoje, naime, primjeri u kojima se donosi više rješenja u povezanim stvarima, pa tužitelji smatraju svrhovitim objediniti sudski postupak ocjene njihove zakonitosti.

Koliko nam je poznato, prevladavajuća je upravnosudska praksa prema kojoj se u jednome upravnom sporu:

a) ne može osporavati zakonitost više od jednoga konačnog rješenja, tj. rješenja protiv kojeg žalba nije dopuštena (konačno rješenje je drugostupanjsko rješenje, osim u jednostupanjskim upravnim postupcima);

b) pored osporavanja zakonitosti konačnog rješenja (jednoga, i to drugostupanjskog), može osporavati i zakonitost prvostupanjskog rješenja donesenog u istom postupku, ili više prvostupanjskih rješenja, ako je o žalbama protiv više prvostupanjskih rješenja odlučeno jednim drugostupanjskim rješenjem.

Stajalište netom navedeno pod a) svoje uporište ima prije svega u normativnoj definiciji predmeta spora iz članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o upravnim sporovima, i to ne samo zbog korištenja jednine kod formuliranja te norme („ocjena zakonitosti pojedinačne odluke“), već i zbog toga što se različitim rješenjima – iako bila povezana – ne odlučuje o istoj upravnoj stvari, u smislu odredbe članka 2. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku.

Primjerice, kod povezanih rješenja ponekad postoji identitet stranaka, ali ne i identitet predmeta upravne stvari.

Kada dobiju tužbu kojom se osporava zakonitost više rješenja, upravni sudovi najčešće pribjegavaju jednoj od dviju sljedećih opcija:

1) poziv tužitelju na uređenje tužbe, na način da za dodatna rješenja podnese zasebne tužbe, pri čemu se u pogledu pravodobnosti tužbe u obzir uzima dan podnošenja prve („objedinjene“) tužbe (članak 29. Zakona o upravnim sporovima, vezano uz članak 24. toga Zakona), ili

2) razdvajanje predmeta odlukom sâmog suda (članak 116.-117. te članak 180. Sudskog poslovnika).

Kod prvonavedene varijante sud ne može zbog spomenutog razloga tužbu odbaciti kao neurednu prije negoli provede propisane radnje vezane za pozivanje na uređenje tužbe.  

S druge strane, ako više tužitelja osporava zakonitost istog upravnog akta, navedeni predmeti spajaju se u jedan postupak (upravni spor), i to tako da se kasnije zaprimljeni predmeti vezuju uz (naj)raniji predmet, tj. uz predmet najnižega poslovnog broja (članak 113.-114. te članak 179. Sudskog poslovnika).

Međutim, zbog prethodno iznesenog, više sporova pokrenutih radi ocjene zakonitosti različitih rješenja (iako povezanih) ne može biti spojeno u jedan upravni spor.

dr. sc. Alen Rajko