U Republici Hrvatskoj nasljednopravne odnose uređuje Zakon o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15). Sukladno članku 5. Zakona o nasljeđivanju tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni sljednik. Ostaviteljevom smrću njegova ostavina prelazi na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo. U pogledu sastava ostavine valja reći da se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. No, nije ostavina ono što je tuđi udio u zajedničkoj imovini ili što netko u trenutku ostaviteljeve smrti stekne na posebnom pravnom temelju.
Dakle, da bi neka stvar, pravo, obveza ili drugi pravni entitet bio u sastavu imovine mora:
1. pripadati ostavitelju u trenutku njegove smrti
2. biti nasljediv
3. biti slobodan za nasljeđivanje.
Sastav ostavine možemo podijeliti u dvije skupine: prvu skupinu čine dobra koja su u trenutku ostaviteljeve smrti bila njegova pravna dobra – ostaviteljeva imovinska dobra (stvari, subjektivna imovinska prava, pravima slični entiteti) i ostaviteljeva neimovinska dobra (autorska prava i sl.), dok drugu skupinu čine ostaviteljeva dugovanja – obveze i obvezama slični pravni entiteti.
Vezano uz sastav ostavine, u praksi su česti slučajevi u kojima supružnik ostavitelja nastoji iz ostavine izdvojiti dio bračne stečevine koja mu pripada, dakle, cilj mu je da se ostavina ostavitelja umanji za onaj dio koji je živući supružnik stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice.
U tom smislu upućujemo na jednu noviju sudsku Odluku Županijskog suda u Bjelovaru, Gž-193/13-3, od 27. veljače 2014.
U konkretnom slučaju iza smrti ostavitelja proveden je ostavinski postupak i doneseno je rješenje o nasljeđivanju koje je postalo pravomoćno, a iz iskaza javnog bilježnika proizlazi da nasljednici u ostavinskom postupku nisu iznosili činjenice da su nekretnine koje su predmet nasljeđivanja bračna stečevina tužiteljice i ostavitelja.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Županijski sud u Bjelovaru je stajališta da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo. Naime, odredbom članka 232. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju određeno je da se smatra da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno, i kako, te postoje li kakva prava na zapise i koja. Odredbom članka 232. stavak 5. istog Zakona određeno je da su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane, no ipak nisu vezane glede prava koja bi za njih proizlazila iz naknadno pronađene oporuke, glede prava čije je utvrđenje ovisilo o tome kako će neko sporno pitanje biti riješeno u parnici ili upravnom postupku na koji ih je ostavinski sud uputio, ili ih je trebao uputiti, ako to pitanje nije bilo riješeno prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, te ako su ispunjene pretpostavke pod kojima bi u parničnom postupku mogle zahtijevati ponavljanje postupka.
Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje ocjenjujući iskaze tužiteljice i II. tuženice te svjedoka da tužiteljica nije u ostavinskom postupku iznosila prigovor da je utvrđena ostavinska imovina stečena za vrijeme trajanja braka tužiteljice i ostavitelja, a da je doista i iznosila taj prigovor, to bi bilo vidljivo i u zapisniku s ostavinske rasprave, a zasigurno bi u tom slučaju podnosila i prigovor protiv rješenja o nasljeđivanju, a budući da je sve to izostalo, osnovano je prvostupanjski sud poklonio vjeru iskazu svjedoka kao nezainteresiranog za ishod postupka koji je potvrdio da u ostavinskom postupku nasljednici nisu iznosili tvrdnje da su predmetne nekretnine bračna stečevina tužiteljice i ostavitelja.
S obzirom na to da je tužiteljica sudjelovala u ostavinskom postupku u kojem je mogla iznositi sve prigovore na opseg ostavinske imovine, a to nije učinila, pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže i tužiteljicu i ona više nema pravne mogućnosti da ostvaruje u parnici svoje pravo na imovinu koja je ušla u ostavinu.
Dakle, nakon okončanja ostavinskog postupka ostaviteljev supružnik ne može s uspjehom tražiti utvrđenje da neka imovina, koja je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđena kao ostavinska imovina ostavitelja, predstavlja u određenom dijelu njegovo suvlasništvo s osnova bračne stečevine ako takav prigovor nije iznosio u ostavinskom postupku prilikom utvrđivanja da ta imovina predstavlja ostavinsku imovinu.
