Prema članku 102. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, to je ograda koja se nalazi isključivo na nekretnini jednog vlasnika i u vlasništvu je onoga čije je zemljište. Taj vlasnik dužan je ograditi svoj prostor i razdvojiti ga od susjedova prostora tako da ogradu podigne s desne strane svojeg glavnoga ulaza, ako nije drukčije propisano, niti je drugi mjesni običaj. Ako je pak drukčije propisano od mjesnog običaja, primjerice ako postoji odluka jedinice lokalne samouprave kojom se uređuje obveza ograđivanja vlastitog zemljišta i razdvajanja od susjedova prostora, a koja predstavlja propis, takva odluka ima jaču pravnu snagu u odnosu na drukčiji mjesni običaj. U tom slučaju ogradu se može podići isključivo prema propisu jedinice lokalne samouprave.
Prema članku 120. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, vlasnik ograde dužan je održavati u dobrom stanju svoju ogradu ako postoji opasnost da bi nanijela štetu susjedu, no u pravilu nije dužan ponovo graditi svoj srušeni zid, osim ako to od njega traži odredba o dužnosti ograđivanja prema susjedu iz stavka 2. istog članka.
Vezano uz izgled i kvalitetu ograde, budući da Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima o tome ništa ne propisuje, u jednoj Odluci Županijskog suda u Bjelovaru, br. Gž-698/13-2, od 13. veljače 2014. zauzeto je stajalište o svojstvima koje takva ograda mora imati: „Zakonom nije određeno kakvu ogradu (od kojeg materijala, kakvog oblika i dr.) treba podignuti vlasnik pri ograđivanju svoje nekretnine u skladu s mjesnim običajima, no toj obvezi nije udovoljeno ako ono što je postavljeno kao ograda ne sprečava slobodan i nesmetan pristup osoba i životinja s jedne na drugu nekretninu što i jest svrha ograđivanja.“
Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da nekretnine stranaka u naravi predstavljaju izgrađene okućnice, dvorište, vinograde i oranice, da postoji zakonska obveza podizanja ograde s desne strane i to u ravnini dvorišta gledajući sa ceste prema nekretninama, da je na licu mjesta utvrdio neposrednim opažanjem, kao i na temelju iskaza tuženika, da između nekretnina stranaka postoji ograda u dužini od 26,3 metara koju čine metalni stupci s provučene dvije žice, a da je razmak između stupaca oko 2,5 metara.
Svrha ograđivanja prostora propisana u članku 102. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jest u tome da među ostalim spriječi prolaz (npr. životinja), pa samo dvije žice postavljene na metalne stupce (kako je to utvrđeno očevidom na licu mjesta) ne mogu postići tu svrhu. Tuženik osim toga tijekom postupka nije niti tvrdio da je mjesni običaj da ogradu predstavljaju samo dvije žice na stupovima.
Prema tome, svrha zakonske obveze o postavljanju vlastite ograde iz članka 102. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je ta da se spriječi prolaz (osoba i životinja) s jedne nekretnine na drugu pa vlasnik nekretnine kojeg tereti obveza ograđivanja mora postaviti takvu ogradu kojom bi se navedena svrha mogla postići.
