U središtu

(Ne)opravdani izostanak s posla subotom i otkaz

11.11.2014 U praksi se još uvijek relativno učestalo pojavljuje situacija u kojoj poslodavac otkazuje, ponekad izvanredno, a češće redovno, ugovor o radu zbog kršenja radne obveze u smislu da radnik izostaje na dan kad to predviđaju njegove vjerske potrebe, a taj dan nije redovan dan tjednog odmora.

U tom smislu možda se do sada najčešće događalo da radnik izostaje s posla subotom zbog svojih vjerskih potreba, a koje proizlaze iz činjenice da je radnik, primjerice, pripadnik Kršćanske adventističke crkve za koju je dan odmora u tjednu subota, a ne kao inače nedjelja.

Poslodavci u prilog opravdanosti spomenutog otkazivanja ugovora o radu zbog takvog radnikovog samovoljnog izostanka s posla najčešće navode sljedeće prigovore u sudskim postupcima:

- da poslodavac u tzv. „realnom“ odnosno „privatnom“ sektoru nije dužan poštovati vjerske potrebe radnika kao pripadnika adventističke vjerske zajednice, budući da je pravo i potreba poslodavca da organizira proces rada na način koji on smatra svrhovitim i učinkovitim

- da stoga i Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Kršćanske adventističke crkve u Republici Hrvatskoj ne može biti izvor prava koji bi obvezivao privatnog poslodavca,

- da spomenuti Ugovor ne može niti prema članku 8. Zakona o radu (NN 93/14) obvezivati privatnog poslodavca niti su takvi ugovori u navedenom članku uopće predviđeni kao propisi koje konkretni poslodavac treba poštovati.

Međutim, iako se prethodno navedeni prigovori poslodavaca možda čine logični, oni nemaju pravnog i normativnog uporišta.

Naime, sukladno članku 8. stavak 1. Zakona o radu, poslodavac i radnik dužni su u radnom odnosu pridržavati se odredaba toga i drugih Zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, kao i drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

Istina, prethodno spomenuti Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Kršćanske adventističke crkve u Republici Hrvatskoj ne može se smatrati niti međunarodnim ugovorom, niti kolektivnim ugovorom niti zakonskim propisom.

Međutim, normativno predviđena dužnost poštivanja propisa u svezi s radnim odnosom iz članka 8. stavak 1. Zakona o radu ne zasniva se samo na navedenom sklopljenom Ugovoru (koji je zapravo sklopljen kao Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Evanđeoske (Pentekostne) crkve u Republici Hrvatskoj, Kršćanske adventističke crkve u Republici Hrvatskoj i Saveza baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa), odnosno ne zasniva se samo na odredbi članka 22. toga Ugovora koja određuje da je za Kršćansku adventističku crkvu u Republici Hrvatskoj i za njezine vjernike dan tjednog odmora upravo – subota.

Naime, na sklapanje navedenog Ugovora s pojedinim vjerskim zajednicama Vladu Republike Hrvatske ovlastio je normativni akt – Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica.

Navedeni Zakon, među ostalim, propisuje da se pitanja od zajedničkog interesa za Republiku Hrvatsku i neku ili više nekih vjerskih zajednica mogu uređivati i ugovorom koji sklapaju Vlada Republike Hrvatske i konkretna vjerska zajednica, pa je, stoga, upravo ovaj posebni zakonski akt – Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica kao posebni propis izvor prava u smislu članka 8. stavak 1. Zakona o radu, te su ga se kao takvog dužne pridržavati obje ugovorne strane iz ugovora o radu, i to kako s aspekta posebnog zakona, tako i s aspekta da je upravo taj Zakon ovlastio Vladu Republike Hrvatske na sklapanje predmetnog ugovora s vjerskom zajednicom odnosno Kršćanskom adventističkom crkvom u Republici Hrvatskoj.

Stoga, izostanak s posla subotom zbog radnikovih vjerskih potreba ne može biti opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu, bilo izvanredno, bilo redovno zbog skrivljenog ponašanja radnika, a na istom stajalištu je i pretežita sudska praksa, posebice novija Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revr-862/13. od 26. veljače 2014.

Završno treba napomenuti i da radnik to svoje pravo treba koristiti na način da prethodno poslodavca upozna sa svojim vjerskih potrebama za poseban tjedni dan odmora, da je radnik dužan odraditi odnosno nadoknaditi te radne sate nekim drugim radnim danom ili nedjeljom ili blagdanom, i to bez prava na povećanu plaću iz članka 94. Zakona o radu, te da je poslodavac u tom smislu ovlašten radniku odrediti individualni radni raspored. Također, sukladno, već spomenutom članku 22. Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Kršćanske adventističke crkve u Republici Hrvatskoj, odredbe  o suboti kao neradnom danu tjednog odmora ne primjenjuju se u slučaju neodloživih potreba, prirodnih nepogoda, te ratnih i humanitarnih kriza.

Daniel Sever, mag. iur.